“Sudbina knjige slična je sudbini čovjeka. Knjiga se rađa, živi i umire, a tijekom svog materijalnog, ovozemaljskog života doživljava sretne i tužne trenutke baš kao i sam čovjek. Ona je voljena, tražena, ljubomorno čuvana; ona je ponos bibliomanima, radost bibliofilima, najvjerniji je čovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i užitka. (…) Ali, kao što je život čovjeka pun nedaća i neugodnosti, takav je i život knjige. Od rođenja do smrti, pa i prije rođenja i nakon fizičke smrti, knjigu mrze, proganjaju, zabranjuju, spaljuju, sude, strijeljaju, sijeku na komadiće i melju u tvornicama papira. Za mnoge ideologije, religije, režime, državne i privatne interese knjiga je opasnija od puščane cijevi, od kuge i rata, od potresa i požara. Ono što knjigu čini posebno opasnom jesto to što se ona može čitati i ponovno čitati unutar četiri zida daleko od očiju policije, ali i od očiju prijatelja i susjeda. To potajno čitanje tjera čovjeka na razmišljanje, na zaključke, navodi ga na prevratničke misli, a potom i na akciju. Zato je mržnja prema knjizi ravna samo mržnji koju čovjek osjeća prema čovjeku.”
Aleksandar Stipčević, Sudbina knjige, Naklada Benja, Lokve, 2000.
#citatnedjeljom
