“”Oprostite”, rekao je neki muškarac trenutak poslije. Podignula je pogled, ozlovoljena tim ometanjem. Bio je u svojim četrdesetima, mršav i neuočljiv u sportskom kaputiću od tvida i s naočalama na nosu. Kada je ustao, na njegovu je stolu pored njezina na tanjuru ostala ležati netaknuta pogačica. “Zanima me što to čitate.” Pitala se pokušava li se on to zbog romantičnih pobuda upoznati s njom. Takvih je prizora danas bilo posvuda, zbog svih tih američkih vojnika u gradu, koji su se u podne izlijevali iz pubova i hodali ulicama zagrljeni po trojica, dok je njihov prodorni smijeh parao tišinu.
Ali naglasak ovog muškarca bio je britanski, a njegovo suzdržano držanje nije odavalo ni traga kakvoj nedoličnosti. Marie je podignula knjigu tako da može vidjeti naslov. “Bi li vam bio problem da mi malo čitate? upitao je. “Nažalost, ne govorim francuski.”
“Doista, ne mislim da…” počela se buniti, iznenađena tim neobičnim zahtjevom.
“Molim vas”, rekao je presjekavši je; gotovo ju je preklinjao. “Doista ćete učiniti dobro djelo.” Pitala se zašto to njemu toliko znači. Možda je izgubio nekoga tko je bio Francuz ili je bio veteran koji se tamo borio.”
“U redu”, popustila je. Nekoliko redaka nikome neće naškoditi.”
Pam Jenoff, Izgubljene djevojke Pariza, V.B.Z., Zagreb, 2020., str. 26
Prevela Sanja Ščibajlo.
#citatnedjeljom
