„On ustvari određeni tip književnih djela pojmi kao valjanu podršku za psihološku i sociološku analizu te štoviše i za kazneno osuđivanje. Izraz je to onog dubokog saveza koji pravo sklapa s književnošću, koja „spustivši se iz ljupkog empireja građanskog romana i esencijalističke psihologije“, sudionicima suda nudi jezik i cjelovitu ideju psihologije, koja u isto vrijeme opisuje i osuđuje. To je pravna misao koja je navukla „krinku realistične književnosti“.
Još od prve rasprave odvjetnik jasno izražava svoj stav: „Sinoć dopade mi slučajno ruku djelo nespretnog Guy de Maupassanta, koji doduše nije jurist, nu koji je intuicijom umjetnika mnoge juriste preteko, pišuć o svjetini.“ Prema mišljenju odvjetnika, djelo Zločin i kazna Dostojevskog otvorilo je vrata novom razdoblju u kriminalističkim znanostima, a Zaručnici su „neka mi gospodin državni odvjetnik vjeruje, vrlo praktični roman.“ I stoga je on, „unatoč antipatiji gosp. državnoga odvjetnika za romane i novele“, nastavio istim putem dodajući svojoj argumentaciji Germinal Zole, a potom i Flauberta i Tolstoja.“
Stefano Petrungaro, Kamenje i puške. Društveni protest na hrvatskom selu krajem XIX. stoljeća, Srednja Europa, Zagreb, 2011., str. 202
Prevela Jasna Rešić.
#citatnedjeljom