“- Odavno si mi obećala papigu, i ribice, i hrčka… – podsjećao ju je sin na ranija obećanja. – Svi moji prijatelji u razredu imaju nekakvog ljubimca: zebicu, papigicu, zamorca, kornjaču… Mirko ima noja! Vilim je našao na ulici mačkicu. Pošla je za njim i on ju je donio kući. Smio ju je zadržati. I još je ima. Mi nemamo ni mačku. Stalno sam sam.
– Imaš svoju sobu, imaš televizor, kompjutor, zvučnu liniju, skener.
– Nemam nikog živog. Ni najobičnijeg brata!”
Stjepan Tomaš, Pas koji je čitao s usana, Biblioteka Stribor, Znanje, Zagreb, 2001., str. 8
#citatnedjeljom