“Mati se naglo uspravi:
– Eto, vidiš, kumo, ona neće. Prodala se. Prodala se, ali dok sam ja živa, neće ona u visoke škole. Niti u male. Ne dam te. Ostat ćeš doma, kuhati i prati suđe.
– Tako, tako – povlađuje kuma.
– Idemo. Spremaj u kovčeg svoje stvari – vikne majka gromko. – Idemo kući.
Mirjana ustaje pa ide kao kroz gust oblak strave. Ide k stolu i uzima svoje knjige. To su njezine najmilije, najdraže stvari. Uzima ih i nosi. Ali joj do ušiju dopre štropot nekih brzih koraka. Trgne se. Majka se zaletjela k njoj, pograbila knjige i nikad još neviđenim bijesom stala derati knjigu za knjigom.
– Evo ti, evo ti na, to ti je tvoja visoka škola, djevojčuro. Tu ti je tvoja škola. Tu imaš – i knjige začas padaju u komadićima na pod.
Mirjana izbezumljena trči iz sobe u hodinik i viče.
– Pomozite! Pomozite!
Hodnicima dvorca odjekuje njezin krik kao posljednji zov utopljenika. Iz svih prostorija izlaze ljudi. Mirjana ne prepoznaje nikoga, samo trči uzdignutim rukama, dozivajući pomoć.”
Marija Jurić Zagorka, Kamen na cesti, Mladost, Zagreb, 1990., str. 149
#citatnedjeljom
