“I ova soba u koju sam spremila Chi-honine knjige kad je otišla u Japan također je hladna. Knjige izgledaju kao da su se zaledile. Kad ih je poslala ovamo, ova prostorija postala mi je najdraža u kući. Kad sam osjećala da će me zaboljeti glava, ovdje sam dolazila prileći. Isprva se činilo da će glavobolja prestati. Nisam ti željela reći da me boli. A onda, čim bih otvorila oči, bolovi bi nagrnuli i ne bih ti mogla ni ručak skuhati ali nisam željela da me vidiš bolesnu. Zato sam se često osjećala usamljeno. Otišla bih u sobu s knjigama i prilegla. Jednog dana, držeći se za bolnu glavu, obećala sam si da ću, prije nego što se vrati iz Japana, pročitati barem jednu knjigu koju je napisala. I nadalje se držeći za glavu, počela bih učiti čitati. Ali glava bi me tad još više zaboljela. Bila sam usamljena jer ti nisam mogla reći da pokušavam naučiti čitati. Reći nešto takv povrijedilo bi moj ponos.”
Kyung-sook Shin, Molim te, pazi na mamu, Zagreb, Hena com, 2020, str. 222
Prevela s engleskoga Mirna Čubranić.
