“Otac mi je bio sretan što je kuća imala mnogo širokih i dubokih zidnih polica koje je mogao napuniti svojim starim zapisima, knjigama, zemljovidima, rukopisima, spašenim od nekoliko selidaba i ratova, požara i poplava. U taj nepoznati grad došao je samo s hrpom knjiga i obitelji s mnogo djece, ostavljajući ognjište, svoje ognjište, kraj obala jednoga čudesnog jezera.
Život kraj rijeke bio je stanovita utjeha za izgubljeno jezero, ali selidbe su uvijek bile neizvjesne i proklete, nešto su oduzimale, drugo su donosile. Tako se zatvarao krug sudbine te iskorijenjene balkanske obitelji. Ipak su mom ocu najveću utjehu u meandrima sudbine donosile knjige. Da, on ih je spašavao od ratova i nesreća, ali one su njemu pokazivale put k spasu u mirnim vremenima, prepunim neizvjesnosti. Knjige su mu proširivale obiteljski krug.
Knjige i čitanje jačali su nas u bitkama s vremenom. Kada je trebalo donositi presudne odluke u obitelji, otac je noćima prelistavao svoje knjige. Ali su ga knjige i sprečavale da ne donosi brze odluke u životu.
Na policama nove kuće čuvao je svakojake knjige, svete i znanstvene, na arapskom, latinskom i ćiriličnom pismu. Bilo je tu starih enciklopedija, knjiga iz područja astronomije, povijesti, prava, historije religija, rječnika, gramatika, zemljovida, atlasa.
Knjige su nama, stiješnjenima u vječno promjenjive i neizvjesne balkanske granice, širile prostor, prenosile nas u daljine. Očeve su knjige krile nekakav red koji je bio u neobičnoj vezi s radom i srećom naše obitelji.”
Luan Starova, Vrijeme koza; Povratak koza, TIMM press, Zagreb, 2019, str. 26-27
S makedonskoga preveo Mate Maras.
#citatnedjeljom
